Kontrola umesto kompromisa: Zašto je WhatsApp morao da nestane?
Na prvi pogled, rusko objašnjenje zvuči birokratski poznato: WhatsApp navodno ne poštuje lokalne zakone, ne skladišti podatke u Rusiji i odbija saradnju sa državnim institucijama. Međutim, suština problema nije u formalnim propisima, već u arhitekturi same aplikacije.
WhatsApp koristi end-to-end enkripciju, što znači da ni kompanija koja stoji iza aplikacije nema pristup sadržaju poruka. Za ruske vlasti, koje poslednjih godina sistematski grade model interneta pod državnim nadzorom, piše NewsUkrain, takav sistem je neprihvatljiv. Onemogućava preventivni nadzor, otežava istrage i, što je možda najvažnije, ostavlja prostor za komunikaciju izvan dometa države.
Zato je blokada sprovedena na infrastrukturnom nivou – uklanjanjem WhatsApp domena iz nacionalnog DNS sistema. To nije parcijalna zabrana niti “usporavanje”, već jasan signal da kompromisi sa globalnim platformama više nisu opcija. Ako servis ne može da se uklopi u domaći regulatorni okvir, biće tehnički uklonjen.
U tom smislu, WhatsApp nije izuzetak, već logičan nastavak politike koja je ranije pogodila i druge zapadne platforme.
Digitalni suverenitet kao politički projekat
Blokada WhatsAppa uklapa se u širi koncept takozvanog „suverenog interneta“. Ideja je da Rusija poseduje infrastrukturu koja može da funkcioniše nezavisno od globalne mreže, ali i da država ima punu kontrolu nad saobraćajem, servisima i podacima.
U praksi, to znači tri stvari. Prvo, smanjenje zavisnosti od stranih tehnoloških kompanija. Drugo, preusmeravanje korisnika ka domaćim platformama koje su pod direktnim ili indirektnim državnim nadzorom. Treće, stvaranje digitalnog okruženja u kome politička stabilnost ima prednost nad individualnom privatnošću.
Zbog toga se istovremeno sa blokadom WhatsAppa promovišu domaće aplikacije za razmenu poruka, često predstavljene kao „bezbednije“ i „patriotske“ alternative. Razlika je, međutim, ključna: te platforme nemaju snažnu enkripciju koja bi onemogućila pristup državnim institucijama. Time komunikacija prestaje da bude privatna kategorija i postaje deo šireg sistema nadzora.
Za vlast, ovo nije represija već upravljanje rizikom. Za kritičare, to je jasna linija između interneta kao prostora slobodne komunikacije i interneta kao produžene ruke države.
