SF koji 100 godina kasnije i dalje bode oči

Godina 2026. je u filmu Metropolis zamišljena kao daleka budućnost, a danas je surova stvarnost. To je dobar povod da se vratimo filmu Fritza Langa iz 1927. i podsetimo zašto je ovaj nemi klasik naučne fantastike postavio temelje žanra, ali i zašto njegove teme, tehnološka dehumanizacija, klasna podela i manipulacija masama, deluju kao da su pisane za našu epohu.

Vreme Čitanja: < 1 min

metropolis-5175-fi

Izvor: YT Screenshot/ Rotten Tomatoes Classic Trailers

Metropolis je karakterističan po tome što futurizam ne koristi kao dekor, već kao društvenu dijagnozu. Radnja je smeštena u vertikalni grad podeljen na dva sveta. Na vrhu, u svetlu, živi elita, okružena komforom i spektaklom modernosti. Ispod, u podzemlju, radnici održavaju mašine koje drže sistem u životu. Ta prostorna podela je i politička poruka filma. Industrijski napredak nije neutralan, on ima cenu, a cenu uvek plaća neko drugi.

Vizualni jezik kao najveća inovacija

Najveća inovacija Metropolisa bila je u vizuelnom jeziku. Lang i njegov tim izgradili su grandioznu sliku budućeg grada kroz monumentalne setove, geometriju nebodera, mostove i saobraćajne nivoe, uz snažan Art Deco uticaj. Taj izgled postao je matrica za kasnije prikaze futurističkih metropola u filmu i pop kulturi. Važno je naglasiti da se to dogodilo pre nego što je naučna fantastika kao filmski žanr uopšte dobila jasne granice. Metropolis je praktično nacrtao mapu kojom su drugi kasnije hodali.

Druga ključna novina bila je figura robota Marije, jednog od najranijih i najprepoznatljivijih veštačkih bića u istoriji filma. Ona nije samo tehnološko čudo, već narativni mehanizam za priču o kontroli. U filmu, tehnologija služi manipulaciji mase, proizvodi privid, podstiče strah i preusmerava nezadovoljstvo. To je možda najtrajnija Langova opomena. Problem nije u mašini, već u onome ko njom upravlja.

Prijavi se na WebMind NJUZLETER, čeka te izbor konkretnih priča i uvida.

Prijavi se na novosti.