Regulisanje digitalne imovine postalo je ključna tema u globalnom finansijskom prostoru. Evropska unija je sa MiCA regulativom (Markets in Crypto-Assets – MiCA) postavila temelje za jedinstveni pravni okvir koji pokriva tržište kriptovaluta i drugih oblika digitalne (kripto) imovine.
S druge strane, ni Srbija ne zaostaje sa propisima koji uređuju ovu oblast. Šta više, gotovo tri godine pre MiCA, Srbija je usvojila i primenjuje Zakon o digitalnoj imovini, koji je prilagođen specifičnim potrebama domaćeg tržišta. Iako oba propisa teže istom cilju – stvaranju sigurnog i transparentnog tržišta digitalne imovine – postoje značajne razlike u pristupima i implementaciji. Ovaj članak istražuje ključne razlike i sličnosti između MiCA i srpskog Zakona o digitalnoj imovini (ZDI), analizirajući njihov uticaj na tržište i izazove s kojima se obe strane suočavaju.

Lana Janković, konsultant za digitalnu imovinu
Usluge u oblasti digitalne imovine
Usluge su gotovo iste, s tim da MiCA definiše svaku uslugu i detaljno propisuje njen način pružanja kao i zahteve koje treba da zadovolji lice da bi apliciralo za određenu uslugu. MiCA ne poznaje uslugu vođenja registra založnog prava na digitalnoj imovini, uslugu prihvatanja/prenosa digitalne imovine, odnosno plaćanja digitalnom imovinom u maloprodaji koje predviđa ZDI. Savetovanje u vezi digitalnom imovinom je u skladu sa MiCA posebna usluga, dok je ZDI ne prepoznaje kao posebnu uslugu, niti je za savetovanje potrebna licenca, s tim da lica koja pružaju usluge savetovanja, a ne poseduju dozvolu, dužna su da o tome obaveste svakog klijenta.
Značajnija razlika je u načinu na koji se pružaju usluge prijem i prenos naloga za digitalnu imovinu u ime klijenata i usluge izvršavanje naloga za kriptoimovinu u ime klijenata i usluge koju ZDI definiše kao prijem, prenos i izvršenje naloga koji se odnose na kupovinu i prodaju digitalne imovine za račun trećih lica.
Pružaoci usluga u vezi sa digitalnom imovinom
Kada su u pitanju pružaoci usluga, MiCA i ZDI na vrlo sličan način uređuju njihova prava i obaveze. Suštinska razlika je što su odredbe MiCA mnogo detaljnije, a pravila nisu toliko kruta. MiCA veoma detaljno reguliše oblast digitalne imovine. Pored toga, mnoga pitanja su dalje razrađena tehničkim standardima.
MiCA utvrđuje jasna pravila uz davanje veće slobode pružaocima usluga. Omogućeno im je da slobodno posluju i razvijaju se, dok im MiCA daje smernice uz obavezu izveštavanja nadzornih organa i njihov stalan nadzor. Sa druge strane, za razliku od MiCA, ZDI u određenoj meri guši razvoj tržišta davanjem prevelikih ovlašćenja nadzornim organima. Značaj koji je ZDI dao nadzornim organima najbolje ilustruje činjenica da sam zakon ima 146 članova, a da se reč nadzorni organ spominje 230 puta.
Problem sa kojim se suočavaju srpski pružaoci usluga je to što se praktično za svaku promenu u poslovanju zahteva odobrenje nadzornog organa. Prema MiCA, nadležni organ daje samo odobrenje za rad, dok u skladu sa ZDI nadležni organi daju odobrenje za rad kao i saglasnost na: izbor članova uprave, opšta akta (ugovor o osnovanju/statut i pravila poslovanja), sticanje i uvećanje kvalifikovanog učešća, statusne promene. MiCA za promene članova uprave zahteva samo obaveštavanje nadzornih organa pre njihovog početka obavljanja delatnosti. Slično je i kod sticanja kvalifikovanog učešća, s tim da ovde nadležni organ vrši procenu dostavljene dokumentacije, te ukoliko se ne usprotivi sticanju, smatra se da je odobreno sticanje.
Osim toga, u Srbiji je ustanovljena loša praksa koja nema utemeljenja u propisima. Naime, čak i u slučajevima u kojima se ne zahteva odobrenje nadzornog organa, već samo njegovo obaveštavanje, Narodna banka Srbije (NBS) je ustanovila praksu da pružalac usluga ne može da otpočne sa određenom aktivnosti koja je predmet obaveštenja dok NBS ne da saglasnost, odnosno obavesti pružaoca da može otpočeti sa određenom aktivnošću. Posebna nevolja je to što ove procedure umeju da traju i po 6 meseci (npr. poveravanje obavljanja pojedinih operativnih poslova povezanih s pružanjem usluga povezanih s digitalnom imovinom trećem licu, određena tehnička unapređenja kao što je uvođenje mobilne aplikacije).
Zbog ovakve prakse, tržište koje zahteva brzinu veoma je usporeno i značajno je otežan njegov razvoj. Ono što je danas inovativno rešenje na kripto tržištu za 6 meseci može već biti zastarelo. Nije prirodno da nadzorni organi odobravaju svaku inovaciju. Inovacije treba da se dogode, da počnu da se primenjuju pa tek onda da budu regulisane. U suprotnom, digitalna imovina nikada ne bi nastala.
Ilija Rilaković, advokat
Ko može da bude pružalac usluga
U skladu sa MiCA, pružaoci usluga mogu da budu pravna lica i drugi privredni subjekti čija pravna forma garantuje obim zaštite interesa trećih lica koju pružaju pravna lica i ako podležu bonitetnom nadzoru koji je primeren njihovoj pravnoj formi. Zahteva se da ova lica imaju registrovano sedište u državi članici EU u kojoj obavljaju barem deo svojih usluga povezanih sa kriptoimovinom, da se mesto stvarne uprave pružaoca usluga nalazi u EU, i da najmanje jedan od direktora mora da ima boravište u Uniji. Mesto stvarne uprave podrazumeva mesto gde se donose ključne upravljačke i poslovne odluke koje su potrebne za vođenje poslovanja.
Prema ZDI, pružalac usluga povezanih s digitalnom imovinom mora imati pravnu formu privrednog društva u smislu zakona kojim se uređuju privredna društva. Dakle, ZDI je nešto precizniji i restriktivniji u odnosu na MiCA.
Uslovi za dobijanje dozvole
Kako bi se obezbedila pravna sigurnost, zaštita investitora i finansijska stabilnost u sektoru kripto imovine, MiCA je propisala stroge zahteve za dobijanje dozvole za rad pružaocima usluga povezanih sa kripto imovinom. Zahtevi su gotovo isti kao zahtevi koje propisuje ZDI.
Takođe su propisani kapitalni zahtevi koji se moraju ispuniti što podrazumeva posedovanje minimalnog početnog kapitala, čija visina zavisi od specifične vrste usluga koje pruža. Postavljeni su kako bi se osigurala finansijska stabilnost organizacije.
MiCA je za pružaoce usluga propisala minimalne kapitalne zahteve u zavisnosti od vrste usluga koje pružaju, odnosno nameravaju da pružaju, i to od 50.000 do 150.000 evra. Zahtevi su utvrđeni na osnovu vrste usluga koje pružaju i variraju u zavisnosti od rizika koji određene usluge nose. Usluge koje uključuju veći rizik, poput čuvanja kriptoimovine ili upravljanja platformom za trgovanje, imaju veće kapitalne zahteve kako bi se obezbedila stabilnost i zaštita korisnika. Nasuprot tome, usluge sa manjim rizikom, kao što su osnovne transakcije ili savetovanje, imaju niže kapitalne zahteve pošto je kod pružanja ovih usluga manja verovatnoća gubitka ili štete za korisnike. Uslovi u pogledu minimalnog osnovnog kapitala pružaoca usluga prema ZDI variraju od 20.000 do 125.000 evra, takođe zavisno od vrste usluga.
Dok ZDI zahteva samo da pružalac usluga tokom poslovanja održava propisanu visinu kapitala, MiCA propisuje i bonitetne zahteve koji podrazumevaju da je društvo dužno da Pružalac usluga u svakom trenutku mora da ima uspostavljenu bonitetnu zaštitu čiji je iznos najmanje jednak većem od sledećih iznosa: minimalnom kapitalnom zahtevu ili četvrtini fiksnih opštih troškova pružaoca usluga u zavisnosti od vrste usluga koje pružaju. Imajući u vidu volatilnost i rizike povezane sa kriptoimovinom, ovi zahtevi obezbeđuju da pružaoci usluga imaju dovoljno kapitala i rezervi kako bi mogli da apsorbuju potencijalne gubitke i izbegnu destabilizaciju tržišta, kao i da zaštite svoje korisnike u slučaju neočekivanih gubitaka ili finansijskih poteškoća.
Postupak licenciranja
Prema ZDI, nadzorni organ donosi rešenje u roku od 60 dana od dana prijema urednog zahteva. Iako na prvi pogled taj rok deluje razumno, „kvaka“ je u tome što je on značajno duži. Razlog za to je što rok ne počinje da teče dok nadzorni organ ne potvrdi da je zahtev „uredan“, a do tog trenutka nadzorni organ može imati neograničen broj zahteva za dopunu predmeta. Po stupanju na snagu ZDI, u julu 2021. godine podneto je nekoliko zahteva za davanje dozvole za pružanje usluga povezanih sa digitalnom imovinom. Prve i jedine dve dozvole su izdate godinu i po dana kasnije – u decembru 2022. od strane NBS, i u martu 2023. od strane Komisije za hartije od vrednosti (KHoV).
MiCA propisuje rok od 40 dana od dana podnošenja urednog zahteva. Kako su ove odredbe počele da se primenjuju od 30. decembra 2024. još nema (dovoljno) dostupne praksu da bi se ustanovilo pravilo dinamike rada nadležnih organa država članica EU. Naša je pretpostavka da postupci odlučivanja neće trajati dugo kao u Srbiji.
Kada je reč o određenim finansijskim institucijama koje imaju dozvolu za rad odgovarajućeg regulatornog organa (npr. kreditne institucije, centralni depozitari hartija od vrednosti, investiciona društva, organizatori tržišta, društva za upravljanje UCITS fondovima, društva za upravljanje alternativnim investicionim fondovima, platne institucije, društva za osiguranje, institucije elektronskog novca ili institucije za strukovna penziona osiguranja), ove institucije nisu dužne da podnesu zahtev za davanje dozvole za rad i prođu proceduru odobrenja, već samo obaveštavaju nadležni organ države članice EU 40 dana pre otpočinjanja pružanja usluga. U obaveštenju se navode informacije kojima dokazuju da ispunjavaju uslove za pružanje usluga, detaljno opisuje način na koji će se pružati usluge i dokazuje sigurnost i održivost poslovanja sa kriptoimovinom.
Međutim, ova lica ne mogu pružati sve usluge povezane sa kriptoimovinom koje poznaje MiCA, već samo određene usluge eksplicitno propisane za svako od navedenih lica. U slučaju oduzimanja relevantnog odobrenja za rad na osnovu koga je finansijskoj instituciji omogućeno pružanje usluga povezanih sa kriptoimovinom, povlači se pravo na pružanje usluga povezanih sa kriptoimovinom. Poredeći ovo rešenje sa srpskim propisima, uočavamo da MiCA ima liberalniji pristup u odnosu na ZDI, budući da ZDI strogo zabranjuje finansijskim institucijama pod nadzorom NBS da u svojoj imovini imaju digitalnu imovinu, instrumente povezane sa digitalnom imovinom, kao i da ulozi u kapital tih institucija budu u digitalnoj imovini, ili da pružaju usluge ili budu korisnici usluga u vezi sa digitalnom imovinom. Banke mogu pružati samo uslugu čuvanja kriptografskih ključeva. S obzirom na nepoverenje prema bankama koje korisnici digitalne imovine opravdano imaju, malo je verovatno da će usluga čuvanja kriptografskih ključeva uopšte zaživeti na tržištu.
Pored toga, ZDI ide dalje i zabranjuje finansijskim institucijama pod nadzorom NBS i licima povezanim sa tim finansijskim institucijama da budu osnivači, imaju direktno ili indirektno vlasništvo u pravnom licu koje pruža usluge povezane sa digitalnom imovinom, učestvuju u upravljanju, ili budu članovi organa pružaoca usluga ili njegovi zastupnici, da budu lica koja neposredno rukovode poslovima pružanja usluga povezanih s digitalnom imovinom u tom pravnom licu. Finansijske institucije pod nadzorom NBS ne mogu ni da prihvataju digitalnu imovinu kao sredstvo obezbeđenja.
Što se tiče licenciranja, jedina olakšica prilikom licenciranja (ako se tako može nazvati) koju je ZDI predvideo za brokersko-dilerska društva i organizatore tržišta koji imaju dozvolu KHoV je da prilikom podnošenja zahteva za davanje dozvole za pružanje usluga povezanih ne podnose dokumentaciju koja je KHoV već dostavljena i koja se zbog licenciranja ne menja.
Značajni pružaoci usluga
MiCA razlikuje značajne pružaoce usluga od „običnih“ i to na osnovu njihove veličine i uticaja na tržište. Na ovaj način se obezbeđuje da su veći i uticajniji pružaoci usluga podložni strožem nadzoru, čime MICA na još jedan način potencira značaj efikasnog nadzora na kripto tržištu. Značajni pružalac usluga je pružalac koji u proseku ima najmanje 15 miliona aktivnih korisnika u jednoj kalendarskoj godini, pri čemu se prosek izračunava kao prosek dnevnog broja aktivnih korisnika tokom prethodne kalendarske godine. Ovu kategoriju ZDI ne poznaje, što ne iznenađuje imajući u vidu veličinu srpskog tržišta.
Prelazni režim i pojednostavljeni postupak lienciranja
Pružaoci usluga koji su pre početka primene MiCA, odnosno pre 30. decembra 2024. godine pružali usluge u skladu sa odgovarajućim nacionalnim propisima, mogu da nastave sa pružanjem tih usluga do 1. jula 2026. godine ili dok im se ne izda ili odbije odobrenje za rad u skladu sa MiCA (koji od ova dva događaja nastupi ranije). Države članice mogu da odluče da ne primene prelazni režim ili da skrate njegovo trajanje ukoliko smatraju da je njihov nacionalni regulatorni okvir koji se primenjivao pre 30. decembra 2024. godine blaži od MiCA. Države članice su dužne da do 30. juna 2024. godine obaveste Evropsku komisiju i ESMA (eng. European Securities and Markets Authority) da li će primeniti prelazni režim i u kom trajanju.
Pored navedenog, lica koja na dan 30. decembra 2024. godine poseduju dozvolu za pružanje usluga povezanih sa digitalnom imovinom izdatu od strane nadležnih organa država članica EU mogu da apliciraju za pojednostavljen postupak licenciranja u periodu od 30. decembra 2024. godine do 1. jula 2026. godine. U tom slučaju, nadležni organi moraju da utvrde da su ispunjene odredbe MiCA koje utvrđuju obaveze pružaoca usluga povezanih sa kriptoimovinom. Nakon 1. jula 2026. godine više neće biti moguće sprovoditi pojednostavljen postupak licenciranja. Svaka država članica EU, ima diskreciono pravo da svojim nacionalnim zakonodavstvom propiše da li omogućava pojednostavljen postupak licenciranja.
Pojednostavljen postupak licenciranja pružalaca usluga povezanih sa digitalnom imovinom uveden je kako bi se olakšao prelaz iz trenutnog regulatornog okvira na novi režim koji propisuje MiCA. U skladu sa ovim postupkom, lica koja su već registrovana ili licencirana i posluju u skladu sa nacionalnim zakonodavstvima unutar EU mogu da nastave sa poslovanjem bez prekida i lakše dobiju licence u skladu sa novim pravilima. Ovaj postupak smanjuje administrativno opterećenje i omogućava brži proces licenciranja, što podstiče inovaciju i konkurentnost u sektoru digitalne imovine. U suštini, cilj uvođenja pojednostavljenog postupka licenciranja jeste da se osigura kontinuitet poslovanja, uskladi postojeća praksa sa novim regulatornim zahtevima, kao i da se tržištu pruži stabilan i efikasan okvir za dalji razvoj.
Istorijski posmatrano, ZDI je propisao rok za usklađivanje poslovanja na način da je licima koja su pružala usluge povezane s digitalnom imovinom na dan stupanja na snagu ZDI ostavljen rok od šest meseci od tog dana da usklade svoje poslovanje i opšte akte i da podnesu nadzornom organu odgovarajući zahtev za dozvolu. Međutim, kako je do donošenja zakona samo jedno društvo pružalo usluge (MCM 965 d.o.o, poznatije kao ECD) ono je u skladu sa navedenom odredbom nastavilo sa pružanjem usluga do dobijanja dozvole za rad.
Prekogranično pružanje usluga (eng. Passporting)
Licenciranim pružaocima usluga je dozvoljeno da pružaju usluge u celoj EU. Od pružaoca usluga koji pružaju usluge povezane sa kriptoimovinom na prekograničnoj osnovi, ne zahteva se da budu fizički prisutni na državnom području države članice domaćina, što znači da ne moraju da osnivaju ogranke ili predstavništva u drugoj državi članici EU u kojoj pružaju usluge.
Jedina obaveza je da nadležnom organu matične države dostave spisak država članica EU u kojima nameravaju da pružaju usluge, spisak usluga koje nameravaju da pružaju prekogranično, datum početka planiranog pružanja usluga i spisak svih drugih delatnosti kojima se bave.
Na ovaj način pružaocima usluga koji imaju dozvolu za rad izdatu u skladu sa MiCA u jednoj državi članici EU, omogućeno je slobodno pružanje usluga na tržištu od 27 zemalja članica sa oko 450 miliona stanovnika.
ZDI nominalno omogućava domaćim pružaocima usluga da pružaju usluge u inostranstvu, direktno ili preko ogranka. Međutim, zbog velikih administrativnih zahteva, praktično je onemogućeno pružanje usluga u inostranstvu jer domaći pružaoci usluga moraju da traže odobrenje nadležnog organa za svaku pojedinačnu državu, što obesmišljava pravo iz ZDI.
Reverse Solicitation
Još jedno interesantno rešenje MiCA je reverse solicitation. Pružaoci usluga iz trećih zemalja ne smeju da pružaju usluge niti da aktivno traže klijente u Uniji pošto nisu licencirani za pružanje tih usluga na teritoriji Unije. Postoji samo jedan izuzetak od ovog pravila koji predviđa MiCA: ukoliko je klijent samoinicijativno kontaktirao pružaoca usluga i zatražio uslugu, tada pružalac usluga iz treće zemlje može da pruži tu uslugu (Reverse Solicitation). Dakle, reverse solicitation predstavlja pružanje usluga na isključivu ličnu inicijativu klijenta. U tom smislu, pružalac usluga iz treće zemlje nije aktivno uključen u reklamiranje i promociju kako bi pronašao klijenta. Umesto toga, klijent samostalno pronalazi pružaoca usluga i traži pružanje određene usluge. Razlog za ovaj izuzetak je taj što klijenti ne bi trebalo da budu uskraćeni za mogućnost korišćenja usluga pružaoca usluga iz trećih zemalja ako to sami izaberu, a da pri tome ti pružaoci usluga nisu tražili da pružaju uslugu klijentu. Ovaj izuzetak se primenjuje samo za pružaoce usluga iz trećih zemalja. Stoga, za društva sa sedištem u Uniji ne važi ovaj izuzetak kako bi se sprečilo izbegavanje licenciranja ili obaveštavanja u skladu sa MiCA.
ESMA je objavila finalni tekst smernica za reverse solicitation kojima detaljno opisuje slučajeve njegove primene. ESMA je u ovom dokumentu ukazala na važnost svih činjenica i okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom određivanja da li društvo iz treće zemlje traži klijente iz Uniji.
Zaštita životne sredine
Interesantno je da je MiCA regulisala pitanje zaštite životne sredine u kontekstu pružalaca usluga. Kombinovanjem tehnološke i ekološke regulative, MiCA je postavila novi standard za buduće zakonodavne okvire i predstavlja jedan od prvih regulatornih okvira na svetu koji se ne fokusira samo na finansijsku stabilnost i zaštitu korisnika u sektoru kripto imovine, već integriše i pitanje zaštite životne sredine. Uvođenjem zelene ekonomije u regulativu kriptoimovine MiCA je na najboljem primeru pokazala kako regulatori mogu da koriste zakonodavstvo da bi usmerili tehnološki razvoj ka održivijem razvoju, predstavljajući presedan za buduće regulative u drugim sektorima.
MiCA uvodi obavezu pružaocima usluga da budu transparentni u vezi sa svojim ekološkim praksama, čime se podižu standardi odgovornosti unutar kripto industrije. S tim u vezi, propisana je obaveza pružaoca usluga da na istaknutom mestu na svojoj internet stranici objavi informacije o glavnim štetnim uticajima koje mehanizam konsenzusa, koji se upotrebljava za izdavanje svake kriptoimovine u vezi sa kojom pružaju usluge, ima na klimu i drugim štetnim uticajima na životnu sredinu. To je inovativan korak jer se od pružaoca usluga očekuje ne samo da ispunjavaju finansijske i tehnološke standarde, već i da aktivno doprinose očuvanju životne sredine, što do sada nije bio fokus regulacije u finansijskom sektoru. Na ovaj način, MiCA podstiče pružaoce usluga povezanih sa kriptoimovinom da razvijaju i primenjuju energetski efikasnije i ekološki održivije tehnologije. Sa druge strane, omogućava klijentima i investitorima da donose odluke zasnovane na ekološkim performansama pružalaca usluga.
Zaključak
Iako postoje razlike u opsegu, primeni i detaljima regulacije, oba sistema dele zajednički cilj: povećanje poverenja investitora, zaštitu korisnika i stimulisanje inovacija u oblasti digitalne imovine. Usklađivanje regulacija na globalnom nivou ostaje ključni izazov. Dok Evropska unija predvodi putem MiCA regulative, države poput Srbije imaju priliku da se strateški pozicioniraju kroz saradnju i praćenje najboljih praksi, čime bi osigurale konkurentnost i stabilnost na tržištu digitalnih imovina.