Iako je film prepun kultnih scena, upravo taj „digitalni pljusak“ jedan je od najtrajnijih vizuelnih motiva i čini Matriks retkim filmom koji ima početnu špicu koju s pravom možemo nazvati „genijalnom“. Izgledalo je moćno i savršeno je sumiralo centralno pitanje remek-dela sestara Vačovski: Šta ako ništa od ovoga nije stvarno? Šta ako je sve programirano?
Kako je vreme prolazilo, a film rastavljan i analiziran, pojavilo se pitanje: odakle zapravo potiče taj sada već čuveni kod? Odgovor je bio fascinantniji od samih misterija filma – u pitanju su recepti za suši.
Čovek iza koda
Za to je zaslužan Sajmon Vajtli, dizajner produkcije u australijskom studiju Animal Logic. Kaže da je na zadatak došao nakon što su Lana i Lili Vačovski odbacile prethodnu verziju koda, smatrajući je previše tradicionalnom i „staromodnom“. Želele su nešto više u japanskom, manga stilu.
Vajtli je, uz pomoć svoje supruge koja je iz Japana, krenuo da prelistava „gomile japanskih kuvara“ koje su imali kod kuće. Jedna zbirka recepata posebno mu je zapala za oko – i upravo ti recepti postali su osnova za legendarni zeleni kod.
Narednih nedelja Vajtli je ručno iscrtavao svako japansko slovo, da bi ih kolega Džasten Maršal digitalizovao i pretvorio u animaciju. Prvobitno je kod tekao s leva na desno, ali Vajtli je insistirao da se okrene vertikalno, jer japanski tekstovi često idu odozgo nadole. Tako je rođena kultna „kiša koda“.
Mehaničko i organsko
„Film je veoma mašinski orijentisan. Svideo mi se kontrast – nešto toliko mehaničko, a kod je zapravo izvučen iz nečeg organskog i slobodnog, poput recepata za hranu“, objašnjava Vajtli za The Wired.
Ironično, od svih projekata na kojima je radio (Lego Ninjago, Piter Zec), upravo je jednostavni kod iz Matriksa postao njegov najpoznatiji i najtrajniji rad.
Ali, koji su tačno recepti korišćeni? Vajtli i dalje odbija da otkrije.
„Ne želim da kažem jer je to poslednji deo magije“, priznaje.
Otkrio je tek da nije u pitanju klasična knjiga, već magazin, „nešto što skoro svaka japanska kuća ima na polici“.
Ipak, ni Japanci ne bi mogli tek tako da spreme suši po kodu iz filma. Razlog je što je originalno napisan u hiragani i kanđiju, dok je Vajtli kod stilizovao u katakanu – pismo koje se inače koristi za strane reči. Njegova supruga se čak šali da je možda ipak u pitanju recept za terijaki ili ramen, a ne za suši.
Tako i danas, više od dve decenije kasnije, pad zelenih znakova ostaje podjednako misteriozan kao i sama priča filma, začinjen daškom japanske kuhinje.
