Ali postoji i čitava druga kategorija – neobične, kratke rečenice iz manje poznatih igara koje se zadržavaju u našem pamćenju bez ikakvog očiglednog razloga. Ja, na primer, i dalje pamtim gotovo sve vokalne komande iz druge svetske ratne strategije Commandos: Behind Enemy Lines, iako je nisam igrao više od dvadeset godina. Zašto mogu svakodnevno da izgubim slušalice, novčanik ili telefon, ali se setim svake replike krupnog vojnika Samuela Brooklyna? „Finally, some action“, „Consider it done, boss“ i besmrtni „Okey dokey“ i dalje odjekuju u mojoj glavi.
Kombinacija emocija, ritma i konteksta
Psiholozi kažu da je odgovor u kombinaciji emocija, ritma i konteksta. Rečenice koje izazivaju jaku emocionalnu reakciju – smeh, strah, iznenađenje – imaju veću šansu da se ugrade u dugoročno pamćenje. Igrači često doživljavaju likove intenzivno, jer su oni njihova „uloga“ u virtuelnom svetu. Svaka komanda ili replika može postati emocionalni sidro koje mozak pamti dugo nakon završetka igre.
Drugi razlog leži u repetitivnosti i ritualu. Igranje video igara često podrazumeva višestruko ponavljanje istih akcija i dijaloga. Kada stalno slušate isto, mozak automatski jača neuronske veze povezane sa tim frazama, što objašnjava zašto se neki citati lepe u sećanju više od stvarnih dnevnih događaja.
Treći faktor je ritam i melodija rečenice. Kratke, zvučne fraze ili one koje imaju posebno „zvučno“ akcentovanje, poput „Hadouken!“, lako se pamte. To je slično načinu na koji nam se pesme lepe u glavu nakon jednog slušanja – mozak voli obrazac, ritam i ponavljanje.
Replike ulaze u svakodnevni govor
Interesantno je da ove replike često prelaze granice igre i ulaze u naš svakodnevni govor. Gejmeri koriste fraze poput „Okey dokey“ ili „Consider it done“ čak i kada nisu u igri, jer su postale deo njihove interne „gejmerske kulture“. To pokazuje koliko duboko i podsvjesno video igre utiču na naš jezik i način na koji doživljavamo svet.
Dakle, sledeći put kada vam kroz glavu odjekne nasumična replika iz neke stare igre, nemojte se čuditi. To je rezultat kombinacije emocija, ritma i ponavljanja – mozak jednostavno voli da pamti ono što je na njega ostavilo utisak. A u svetu gde svakodnevno zaboravljamo stvari poput ključeva ili imena ljudi, virtuelni svetovi i njihovi dijalozi postaju naše neočekivano pamćenje, dokaz da igre nisu samo zabava, već i mali testovi ljudskog uma.