Da li smo, misleći da lovimo Pokemone, zapravo gradili jednu od najvećih baza podataka na svetu?  

Kada je Pokémon GO lansiran 2016. godine od strane Niantic, delovalo je kao savršena kombinacija nostalgije i tehnologije: prošetaš gradom, uhvatiš ponekog Pikachua i usput se malo razmrdaš. Međutim, skoro deceniju kasnije, postaje jasno da je ova igra bila mnogo više od zabave. 

Vreme Čitanja: 2 min

pokemon-5383-fi

Unsplash/Michael Rivera, monkeydmykie

Prema podacima koje je izneo Niantic, igrači su tokom godina generisali više od 30 milijardi real-world fotografija i skenova – kroz funkcije poput skeniranja PokéStop lokacija i AR interakcija. Na prvi pogled, to su bezazleni snimci fontana, parkova, ulica ili murala. U praksi, to je ogroman, globalni dataset. 

Svaki od tih snimaka nosi niz vrednih podataka: 

tačnu GPS lokaciju 

ugao kamere 

svetlosne i vremenske uslove 

način kretanja kroz prostor 

Drugim rečima, milioni korisnika su godinama nesvesno mapirali svet u tri dimenzije – iz svih mogućih uglova. 

Ono što ovu priču čini posebno zanimljivom jeste šta se dešava sada. Niantic koristi ovaj dataset za razvoj sistema vizuelne navigacije, koji omogućavaju mašinama – poput dostavnih robota – da se kreću kroz grad bez oslanjanja isključivo na GPS. 

Zašto je to važno? 

Zato što GPS često nije dovoljno precizan u urbanim sredinama. Vizuelno razumevanje prostora – prepoznavanje zgrada, trotoara, prepreka – ključ je za sledeću generaciju autonomnih sistema. 

U tom kontekstu, ono što su igrači Pokémon GO radili svih ovih godina postaje neprocenjivo: oni su praktično pomogli da se izgradi detaljna, vizuelna mapa sveta koju sada mogu da koriste AI sistemi. 

Najveći datasetovi ne nastaju u laboratoriji 

Ova priča otvara šire pitanje: kako zapravo nastaju najvredniji AI datasetovi danas? 

Tradicionalno, mislimo na laboratorije, istraživačke timove i pažljivo kontrolisane eksperimente. Ali realnost je drugačija – najbogatiji podaci sve češće dolaze iz svakodnevnog ponašanja korisnika. 

Društvene mreže treniraju modele za razumevanje jezika. Navigacione aplikacije mapiraju saobraćaj u realnom vremenu. A igre poput Pokémon GO – treniraju mašine da “vide” svet. 

U tom smislu, granica između korisnika i “data generatora” gotovo da više ne postoji. 

Gde je granica? 

Iako je fascinantno koliko daleko ovakvi sistemi mogu da odu, ostaje i legitimno pitanje: koliko korisnici zapravo znaju o vrednosti podataka koje generišu? 

U slučaju Pokémon GO, većina ljudi je želela samo da uhvati Pokémone. Malo ko je razmišljao o tome da učestvuje u izgradnji infrastrukture za buduće AI sisteme. 

I to možda jeste ključna poenta ove priče: najveće tehnološke promene danas se ne dešavaju samo kroz inovacije – već kroz masovno, često nesvesno učešće korisnika. 

Prijavi se na WebMind NJUZLETER, čeka te izbor konkretnih priča i uvida.

Prijavi se na novosti.